Jučer je našoj školi gostovao Marino Srzić – Makaranin o kojem ne treba ništa posebno pisati jer ga većina već poznaje. Na inicijativu učiteljica Hrvatskog jezika Petre Markotić i Marine Srhoj te uz pomoć i podršku učiteljice Engleskog jezika Ane Polombito Karamatić, Marino je održao gotovo dvosatno predavanje svim petim razredima naše škole.
Budući da naša škola njeguje sve vezano uz zavičaj, kulturnu baštinu i tradiciju, Marinove štorije iz njegovog “Kamarina” bile su idealne za djeci približiti staru Makarsku i njezine običaje. Dodirujući se života ljudi i društvenih igara prije stotinjak godina na ovim prostorima, u onom trenutku kada je otvorio mogućnost učeničkih pitanja, uspio je podići sve ruke u zrak. Svi su željeli odgovor na svoje pitanje. Većina je i dobila svoj. A što i ne bi, kada su pitanja bila izvrsno postavljena te ga istovremeno navodila na iduću temu. Pričalo se i o odnosu selo-grad, odnosu gradskog stanovništva prema životinjama, teškim životnim prilikama, kažnjavanju u školama i kod kuće, školstvu općenito, poznatim Makaranima, pomorstvu, lakim i teškim zanatima, zastrašivanju djece svakojakim pričama, životu ljudi na našim selima…
Učenici su na starim fotografijama većinu toga mogli i vidjeti pa tako lakše dočarati odslušano. Na starim kartama pronalazi su njima poznate makarske građevine i lokacije (Franjevački samostan, Kačićev trg, Crkva sv. Filipa, Crkva sv. Marka, Crkva sv. Petra, “stara školu” na mjestu današnje Glazbene škole, zgrada gdje je nekada bila prva makarska knjižnica namijenjenasvim građanima…).
Neki učenici pričali su priče i legende koje su čuli od baka i djedova. Na kraju su uspjeli pronaći jako puno prednosti života u tadašnjim vremenima, uz tek pokoji nedostatak. Kviz pitanjima na kraju predavanja, shvatili smo da su učenici bili jako pozorni. Nije im promakao nijedan detalj, godina ili pak ime. Sve u svemu, bilo je jako zanimljivo i poučno. Djeca su shvatila koliko je bitno njegovati kulturnu i zavičajnu baštinu.
Najvažnija je pouka svega, a to je shvaćanje da su ljudi bez uspomena i oni koji ne znaju ništa o životu i načinu života svojih predaka, zapravo, ništa drugo, nego siromašni ljudi. Nadamo se da će ovo postati tradicija i da ćemo Marina ugostiti uvijek kada osjeti potrebu da neke svoje nove štorije prenese mladim naraštajima jer ipak “na mladima svijet ostaje”!
